Balada o Jugomeksikancima

Fascinantna priča o nastanku, razvoju, procvatu... i propasti jugoslovenskih "marijači" sastava 50-ih i 60-ih godina prošlog vijeka.

U bivšoj SFRJ meksički filmovi obarali su svojevremeno sve rekorde gledanosti, a sastavi inspirisani meksičkom i latinoameričkom muzikom nicali su od Vardara do Triglava i prodavali na stotine hiljada ploča.

Kako je sve počelo?

Iz Drugog svjetskog rata Jugoslavija je izašla kao članica istočnoevropskog bloka, i to kao jedna od odanijih i privrženijih Staljinu. Ruski filmovi i muzika bili su sveprisutni i omiljeni.

Stvari su se potpuno promijenile 1948. godine kada je Tito rekao "ne" Staljinu, odbivši da na njegov poziv dođe u Moskvu. Staljin je Tita optužio da je zapadni špijun, isključio Jugoslaviju iz Istočnoevropskog bloka i izolovao je.

Preko noći svi ruski filmovi i muzika u Jugoslaviji bili su zabranjeni, a javio se i drugi veliki problem - čije filmove će narod sada da gleda?

Legenda kaže da je spasonosno rješenje našao bliski Titov saradnik Moša Pijade, koji se pred Drugi svjetski rat školovao u Francuskoj, gdje je došao u dodir sa meksičkom kinematografijom. Moši je 'sinulo' da se umjesto ruskih, koji su bili neprihvatljivi, i američkih, koji su bili opasni, jugoslovenskoj publici prikazuju MESKIČKI FILMOVI!

Meksička kinematografija tih godina bila je živopisna i bogata, prožeta revolucionarnom tematikom, dakle bliska jugoslovenskim narodima nedavno izašlim iz velikog rata. Filmovi su prikazivali siromašne, ali poštene Meksikace u borbi sa zlikovcima. Savršeno!

Mama Huanita

Godine 1950. u Meksiku je snimljen "Jedan dan života"(Un dia da vida), film koji je nakon samo nedelju dana prikazivanja svugdje u svijetu skinut sa repertoara i ubrzo pao u zaborav... Osim u Jugoslaviji gdje je doživio nevjerovatnu popularnost!

Samo u Zagrebu ovaj film bio je na repertoaru punih 248 dana za redom pred rasprodanom dvoranom!

Film govori o dva prijatelja, od kojih je jedan osuđen na smrt strijeljanjem zato što nije želio da puca na narod. On moli svoga prijatelja oficira da mu omogući još jedan dan života kako bi svojoj majci, Huaniti pjesmom čestitao rođendan. Ta scena rasplakala je čitavu Jugoslaviju!

Dirljivu scenu prati numera "Las mananitas", koja je kasnije u dvije varijente prepjevana na naš jezik. Prva je "Mama Huanita", a druga "Jedan dan života", koju svi naši pjevači i danas imaju na svom popisu najizvođenijih pjesama, a najpoznatija je verzija Miše Kovača.

Ta pjesma i film nevjerovatno su uticali na popularizaciju meksičke muzike i kulture u Jugoslaviji i stvaranje takozvanog Yu-Mex muzičkog žanra.

Meksikomanija!

U narodu je zavladala prava pomama za Meksikom, jugoslovenski pjevači išli su u kino da gledaju meksičke filmove, slušali muziku i počeli sami da pišu na španskom, onako kako su ga čuli. Čak su sebi pravili meksičku odjeću i sombrera!

Najpopularniji Yu-Mex izvođači bili su Cune Gojković, Milić Ljubomir i Paloma, trio TiViDi i mnogi drugi, mada su glavne zvijezde bili Crnogorci Slavko Perović i Nikola Karović.

U dokumentarnom filmu "YuMex, Jugoslovanska Mehika" (2013) slovenačkog režisera Mihe Macinija, Nikola Karović priča kako je 1950. godine nekoliko puta morao da gleda "Jedan dan života", kako bi skinuo tekst i akorde. A, kada je "Mamu Huanitu" prvi put odsvirao pred publikom, svi, a naročito djevojke, su naprosto "odlijepili"!

Karaovića je kasnije uočio i Tito, pa će uskoro ovaj Nikšićanin postati i Titov lični zabavljač. Karović je za Tita pjevao 102 puta, kao i za 61 svjetskog državnika, zbog čega je upisan i u Ginisovu knjigu rekorda. Pjevao je i na dočeku meksičkog predsjednika Adolfa Lopeza Meteosa.

Njegov najveći "rival" bio je Slavko Perović, koji je 60-ih godina izbacio velike hitove, poput "Čaša gorkih suza", "Pesma majci", "Divna Guadalajara", "Kad čuješ trubu", "Moj Meksiko" i naravno "Mama Huanita".

Tiraži pojedinih Perovićevih ploča išli su i do 300.000 primjeraka, mogo više nego što je uopšte početkom 60-ih bilo gramofona u SFRJ, što znači da ih je većina slušalaca kupovala za "neke bolje dane"!

Produkcija Yu-Mexa proširila se do neslućenih razmjera, a u nju su istovremeno ulazili renomirani šlager-pjevači poput Ive Robića i na drugoj strani živopisni likovi poput Ljubomira Milića, lidera ansambla Paloma.

Svemu dođe kraj...

Ipak, krajem 1960-ih jugomeksičku muziku "ubila" je muzika sa Zapada, mladi su počelo da se okreću rokenrolu, Bitlsima, Stonsima… Stariji su jedno vrijeme ostali vjerni svojim Meksikancima, uz parolu "…ma šta će nam to 'đubre' sa Zapada", pa je tako nastao svojevrsni sukob generacija, koji je, prema nekim tumačenjima, bio prvi signal da će se Jugoslavija raspasti.

Zapadna muzika ipak je pobijedila, mada fascinacija meksičkom muzikom nije bila do kraja potrošena. To su, na primjer, 80-ih godina dokazali Tomislav Ivčić i Mladen Grdović, koji su kao Duo Pegla imali veliki hit "Mi imamos mnogos problemos".

Na kraju, recimo i ovo - NITI JEDAN od glavnih izvođača Yu-Mex žanra NIKADA nije nogom kročio u Meksiko!

Adios amigos...

Siniša Stanić/Mondo.ba

Kultura sjećanja ili kult smrti

U našoj balkanskoj stvarnosti, zatrovanoj ratovima, strahovima i mržnjom, ono što se popularno zove suočavanje sa prošlošću, najčešće se pretvara u opsjednutost njome.

"Trebamo oprostiti, ali ne smijemo zaboraviti" jedna je od najpopularnijih uzrečica, koja se, u različitim varijantama, može čuti prilikom obilježavanja godišnjica stradanja na Balkanu. Političari je najviše upotrebljavaju, ali je ona takođe opšteprihvaćena "mantra" kod mnogih drugih, od vjerskih vođa do NVO.

Stav je da treba njegovati sjećanje, a da se zaborav nikako ne smije dopustiti, kako bi buduće generacije bile spašene od ponavljanja grešaka, rata i stradanja, uzrokovanih zlim drugima kojima smo okruženi, ali kojima ipak velikodušno, ali oprezno, treba da praštamo sva stradanja i nesreće koja su nam u prošlosti nanijeli.

Postavlja se pitanje koliko je takvo praštanje iskreno, a koliko se u stvari radi o korištenju mrtvih u dnevnopolitičke svrhe i da li je uopšte moguće praštanje bez zaborava.

"Mogu oprostiti, ali ne mogu zaboraviti, drugi je način da kažete - ne mogu oprostiti", rekao je poznati američki teolog Henri Vard Bičer.

U našoj balkanskoj stvarnosti, zatrovanoj ratovima, strahovima i mržnjom, ono što se popularno zove suočavanje sa prošlošću, najčešće se pretvara u opsjednutost njome, dok kultura sjećanja postaje svojevrsni kult smrti.

U Banjaluci je nedavno otvorena izložba fotografija "Rat sjećanja" na kojoj su prikazane brojne slike spomenika i mjesta stradanja u BiH. Izložba je nastala kao dio projekta "Ratni spomenici u BiH od 1991", a koji su uradili članovi Centra za nenasilnu akciju (CNA) Sarajevo-Beograd.

Ukupno je obuhvaćen 81 spomenik. Tvorci istraživanja bili su revnosni, pa su zabilježili i "spomenike koji ne postoje", tj. neobilježena mjesta stradanja. Svi posjetioci na otvaranju, uz zakusku i koktel, dobili su i besplatno super-kvalitetnu debelu publikaciju sa fotografijama i opisima navedenih spomenika.

Hipoteza sa kojom je CNA ušao u istraživanje jeste da nam je kultura sjećanja jednostrana i etnocentrična, odnosno da se u spomenicima ogleda etnička podijeljenost društva, koja uzrokuje različita i suprostavljena sjećanja na rat i prošlost.

"Spomenici interpretiraju prošlost na način koji isključuje sve ostale strane, govore samo o stradanju jednog naroda, dok se stradanje drugih ili negira ili ne spominje…

Neki od tih spomenika su ispunjeni nečim što me je posebno uplašilo, a to je takozvani 'pravednički gnjev'. To je nešto što može dovesti do toga da se nepravda koju ćemo počiniti ka drugome može prihvatiti ili ne osuditi", rekao je na otvaranju izložbe fotograf Nedžad Horozović.

 

Tvorci izložbe i istraživanja smatraju da se po spomenicima u BiH može primjetiti da postoji takmičenje u tome ko je više stradao, kao i da je važnije pamtiti ko je neprijatelj nego ko su stradali.

Iz CNA navode da im je namjera da se na ovaj način pokrene dijalog o mogućnostima pronalaženja novih modela memoralizacije, tj. svojevrsnog "korigovanja" sjećanja.

Smatraju i da osim postojećih spomenika treba napraviti i neke nove."Kada bi jedna zajednica podigla spomenik onima koji su stradali od zločinaca iz redova te zajednice, to bi bio i te kakav korak ka pomirenju", smatraju u CNA.

Jasno je da se i ovo istraživanje i inicijativa uklapaju u matricu "praštanja, pomirenja, ali nikako zaborava", jer "nije moguće zaboraviti pretrpljene užase pošto će nas duhovi iz prošlosti stalno proganjati".

A, da li je zaboravljanje zaista toliko loša ideja?

Priča oko spomenika uvijek je na Balkanu povezana sa svojevrsnom "indoktrinacijom" istorijom, koja kreće još od osnovne škole. Svaki zasebni školski sistem interpretira događaje iz prošlosti potpuno jednostrano, različito i često dijametralno suprotno, a udžbenici su puni krvi, stradanja, osvajača, žrtava... U obavezan program prilikom školovanja uvode se ekskurzije na mjesta stradanja, masovne grobnice...

Interesantno je uporediti takav odnos prema istoriji, sa onim koji su prema njoj imali stari Egipćani.

"Istorije Egipta bavile su se isključivo ciklusima Nila, dinastičkim sitnicama i nabrajanjem ritualnih obreda. Bune, ratovi i nemiri uopšte nisu pominjani. Bili su dovoljno pametni da prećutkuju zlo. I zato su trajali hiljadama godina", napisao je u knjizi "Tušta i tma" Svetislav Basara.

S druge strane, čini se da se da se na Balkanu, osim ratova, zločina i pokolja ništa drugo i ne pamti. U pitanju je, slažu se mnogi, morbidna propaganda, koja na svakodnevnom, nesvjesnom nivou budi mračne porive, raspiruje sebičnost, mržnju i nasilje. Na djelu je umjesto pamćenja - čisto zlopamćenje.

Potpuni zaborav je, naravno, nemoguć, ali je moguće, umjesto mrtvima, malo se više posvetiti živima, i umjesto ružnih dati šansu lijepim sjećanjima.

Šta kažu psiholozi...

Fenomen kolektivnog sjećanja u društvima u konfliktu je istraživan u socijalnoj psihologiji, pogotovo na područjima gdje su na sceni dugotrajni politički ili ratni sukobi, poput Izraela, Kosova, BiH ili Sjeverne Irske.

"Istraživanja pokazuju da u ovakvim konfliktnim društvima između ostalog vladaju uvjerenja o pravednosti vlastitih i nepravednosti ciljeva druge strane, sopstvenoj viktimizaciji, i pretjeranom naglašavanju pozitivne slike o sopstvenoj grupi. Ovi skupovi uvjerenja se prenose transgeneracijski.

Postojanje ovakvih uvjerenja i sjećanja u vremenima otvorenog konflikta pomažu ljudima da psihički lakše izdrže život u takvim uslovima. S druge strane, u mirnodopskim uslovima ova uvjerenja, istraživanja pokazuju, ne doprinose popravljanju međugrupnih odnosa, već naprotiv - postaju barijera pomirenju", rekao je za MONDO profesor socijalne psihologije Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banjaluci Vladimir Turjačanin.

Na kraju, umjesto zaključka, pročitajte šta je o ovoj temi napisao pisac Meša Selimović:

"Ne vrijedi pričati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni žaliti, ni slaviti. NAJBOLJE JE ZABORAVITI, da umre ljudsko sjećanje na sve što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti..."(roman "Tvrđava", prvi pasos)

Siniša Stanić, Mondo.ba

Ah, ti divni šlageri...

O popularnoj muzici, kao najznačajnijem gradivnom elementu naše kulture...

Osnov, suštinu i vezivno tkivo neke ljudske zajednice čini KULTURA. Ne valuta, ne politika, ne zastava, ne fudbalski klub ili reprezentacija...

Kultura je društveno naslijeđe neke grupe ljudi. To su naučeni, teško stečeni, vijekovima taloženi i skupo plaćeni obrasci osjećanja, mišljenja, govorenja i djelovanja te grupe, zajednice ili društva, kao i izrazi tih obrazaca u materijalnom svijetu.

Osnov sveke kulture je JEZIK, u našem slučaju to je srpsko-hrvatski jezik. U državama gdje se koristi taj jezik (Srbija, Hrvatska, BiH i Crna Gora) slažu se da je on identičan, ali se ne slažu oko njegovog naziva. Ja sam upotrijebio naziv iz doba mog školovanja.

Različite kulture ispoljavaju se i djeluju u različitim KULTURNIM PROSTORIMA. Kulturni prostori ponekad imaju veze sa političkim granicama, ali najčešće nemaju. Naša kultura djeluje i ispoljava se u srpsko-hrvatskom kulturnom prostoru, a osim Hrvatske i Srbije ovom prostoru pripadaju i Crna Gora i BiH.

Iako se narodi tog kulturnog prostora ne slažu oko naziva svoga jezika, oni ga koriste bez problema i komuniciraju jedni sa drugima, tako da je ta kultura i dalje živa, dakle postoji i razvija se.

O značaju popularne muzike

Moja teorija je sljedeća: Odmah poslije jezika, koji je fundamentalan, najznačajniji kulturni element (barem što se našeg kulturnog prostora tiče) je POPULARNA MUZIKA, i to u svom najširem smislu (zabavna, pop, rok, narodnjaci, folk, tradicionalna…), dakle sve što je ikada zabilježeno na nosačima zvuka…

Zašto?

Obično se uzima da su gradivni elementi neke kulture, pored jezika - istorija, umjetnost, tradicija i konfesija. Skoro sve, osim popularne muzike kod nas je korumpirano i iskvareno.

ISTORIJA se na našim prostorima uglavnom koristi za indoktrinaciju od malih nogu nacionalnim mitovima, UMJETNOST se svodi na nekrofiliju, tj. građenje spomenika ratu i veličanje smrti… TRADICIJA se zloupotrebljava za vještačko i pretjerano izražavanje različitosti i posebnosti, a KONFESIJA, tj. religija, u svom materijalnom izrazu (crkve i džamije) uglavnom služi za obilježavanje teritorije…

Popularna muzika je jedina interteritorijalna, gradivna, oslobađajuće-iracionalna, anti-akademska, estetski-orijentisana, duboko anti-politička, jednom rječju - predivna i sjajna!

Kažu da kultura i nije neka čista vrijednost, nego, naprotiv, smjesa humanosti i varvarstva, ukusa i neukusa, istine i zablude… ali ima značenje i teži za ljepotom. Naša popularna muzika upravo je takva.

Postoje, naravno, problemi i podjele i unutar ex-Yu popularne muzike, a najčešći problem je na relaciji tzv.  pop/rock i narodne "struje". Nekako se kroz medije, kojima su uvijek bliži pripadnici prve struje, provlačilo da je pop/rock muzika kvalitetnija, a narodna kič i šund, što je naravno potpuna glupost. Uglavnom, rijetko kad su te dvije muzike mogle da se sretnu zajedno. Ali eto, vremena se mijenjaju i sada je i to moguće.

Na slovenačkom Radio Študentu, kultnoj radio stanici još iz doba bivše Jugoslavije, postoji sjajna emisija - Nedeljska šlagerica, u kojoj možete da osjetite i okusite svu šarolikost popularne muzike našeg kulturnog podneblja. Tu ćete čuti stare jugoslovenske šlagere, domaće prepjeve svjetskih hitova 60-ih i 70-ih, kultne narodnjake i tešku alternativu. Zaista izuzetan radio šou!
Imao sam čast da gostujem u toj emisiji, pa je tako nastao miks "Kosmičko prelo", koji možete da poslušate OVDJE.

Kosmičko prelo

Kompilaciju otvara numera "Also sprach Kemal", mashup pjesme "Tugo, tugo" Kemala Malovčića  i klasične Štrausove kompozicije "Tako je govorio Zaratustra". Genijalan spoj nespojivog, čije vrijeme tek dolazi. Kult ove kompozicije polako narasta, a dobar tekst o njoj možete pročitati OVDJE.

Nakon Kemala Štrausa fantastično se uklopila "Balerina" crnogorske pop grupe Makadam, jedna od pjesama sa najpsihodeličnijim tekstom na svijetu, barem je ja tako shvatam. U težnji za transcedentnim balkanskim iskustvom nadovezala se "Tarmi Rićmi" od Strait Jackin, a kao prirodan nastavak nametnule su se "Nove patike" sjajnog mladog niškog benda Tevarbulebra...

Trio iz Jošavke nadirljiviji je momenat cijele kompilacije. Svojom numerom "Ja sa prela sve u meni gori" momci su se pobrinuli da srca zaigraju, a Đavoli su spustili loptu uz "Ostani uz mene". Petrogradski ludi đak i "Letimo, padamo" logično se uklopio nakon toga.

Beogradski surf-folkeri Moussaka ciljaju ravno u srce i dušu svojom instrumentalnom obradom Muslimovićeve "Stoj jarane", a jazz obrada "Možda možda" jedne od najznačajnijih pop grupa bivše Jugoslavije Lakih pingvina, zaista je izuzetna.

U svrhu držanja pažnje slijedi opskurna numera "Gorki šećer", istoimenih Sarajlija, na koju se stilski nadovezuje pop remek djelo Crvene jabuke sa njihovog prvog albuma "Nek te on ljubi", uz  vokal Dražena Ričla koji budi nostalgiju.

Tekstualno, uz mjesečevu sponu, nadovezala se "Mila majko šalji me na vodu" Himze Polovine, vjerovatno najvećeg muzičkog interpretatora našeg prostora, čovjeka koji je svojim glasom i pjesmama bukvalno liječio ljude... Nasljednik njegovog "mehkog" načina pjevanja, totalno anti-balkanskog, naravno je Jadranka Stojaković, čija verzija "Što te nema" uz pomoć genijalnog gitariste Miroslava Tadića tjera suze na oči...

Miladojka Youneed vraća nas u mladost, kada je alternativa bila mlada, a nakon njih ide "Oj djevojko, Milijana" (bijela vilo...) vjerovatno najbrutalnija ljubavna pjesma na svijetu.
Za kraj, tu je ušećereno-ingeniozna "Princeza" Slađane i Dade...

Ali, to nije sve...

Siniša Stanić

Rekli su o Banjaluci…

Grad kojeg jedni kude, drugi hvale, treći mu pišu pjesme, a malo ko je   ravnodušan... Pročitajte šta su o Banjaluci rekle neke poznate ličnosti...

“Banjalučka baklava je takva da joj nema ravne na nastanjenom dijelu zemlje. Trešnje su toliko slatke, sočne i ukusne da takvih nema u evropskoj Turskoj, Arabiji ni Persiji”, putopisac Evlija Čelebija (1611 – 1679)

“Banjaluka je inače veoma lep grad, a to što nisam odlazio u nju verovatno je plod prastarog rivaliteta koji postoji između nje i mog rodnog grada Sarajeva. Među njima je oduvek bila neka vrsta konkurencije, pa sam verovatno i ja to nasledio”, pisac Momo Kapor

"Volim Banjaluku, nemam šta glumiti", pjevač Arsen Dedić

"Stvar je prosta i izgleda ovako - volim Republiku Srpsku, obožavam Banjaluku, imam prijatelje i kumove ovdje", glumac Petar Božović

Handke: "Zašto Banjaluka, zašto ne svijet?"
Materić: "Pa, BANJALUKA JESTE SVIJET!"
Handke (nakon razmišljanja): "Uh, pa naravno da jeste…"

"Banjaluka je jedna kulturna crna rupa. Bez ideja, bez smisla", glumac Kolja Pejaković

"Banjaluka ima svoju kulturu i ima šta da kaže", glumac Branislav Lečić

"Banjaluku baš volim, smatram da su Banjalučanke najlepše žene", muzičar Kiki Lesendrić

"Banjaluka je ljepotica, ali i kurva koja te zavede pa te ostavi kad ti je najpotrebnija. Ali kurve se najviše vole. I zato sam joj se vratio", bokser Marijan Beneš

"Volim Banjaluku…Uvijek je tu bilo nešto magično", glumac Tarik Filipović

"Banjaluko, volim te i od milošte prekopaću te", Milenko Jevtić - Jevto, arheolog amater

Priča o pjesmi: "Jefimija" - Lutajuća srca

Mostarac Dženan Salković prije 40 godina napisao je pjesmu "Jefimija" svojoj tadašnjoj djevojci, Nišlijki Spomenki Đokić, pjevačici grupe Lutajuća srca. U ovoj numeri, istovremeno tužnoj i svečanoj, opjevana je prva srpska "poetesa" Jefimija.

 

Akustičarski trio Lutajuća srca osnovan je 1970. godine u Nišu, a naročit pečat grupi dala je svojim izuzetnim sopranom pjevačica Spomenka Buca Đokić.

Lutajuća srca predstavili su se publici na festivalu "Omladina" u Subotici 1972. godine i odmah se vinuli u visine. Njihova pjesma "Još malo" dobila je prvu nagradu žirija i publike. Tekst je takođe proglašen najboljim.

Prvi album "Lutajuća srca 1" objavljen je 1975. godine, a pored pjesme "Još malo" na njemu se nalazi vanvremenski hit "Jefimija".

"Pesma je posvećena prvoj srpskoj poetesi Jefimiji, koju je napisao mostarski pesnik Dženan Salković u vreme kada smo bili zajedno, kada nije bilo predrasuda", ispričala je Buca.

Mostarski pjesnik i doktor Dženan Đani Salković osim pjesme "Jefimija", ostaće upamćen i po numeri "Prođe ovaj dan", koju je kasnije obradio zagrebački sastav "Drugi način".

Po struci otorinolaringolog, Đani Salković se podjednako uspješno bavio muzikom i pjesništvom, a pored toga bio je i pilot u mostarskom Aeroklubu. Kao doktor radio je u Libiji i Iraku.

Salković je jula 1989. doživio nesreću pilotirajući jedrilicom na Glamočkom polju, te je poslije nekoliko dana preminuo. Imao je 45. godina.
Glavni lik Salkovićeve pjesme je monahinja Jefimija ili Jelena Mrnjavčević, koja je živjela od 1350. do 1405. godine. Prije nego što se zamonašila bila je žena Uglješe Mrnjavčevića, rođaka cara Dušana.

Rodila mu je sina koji je umro kao dijete - imao je manje od četiri godine. Uskoro je izgubila i muža - u bici na Marici 1371. godine poginuo je despot Uglješa.

Jelena, ostavši sama u dvadeset i drugoj godini, došla je na dvor kneza Lazara, zamonašila se i uzela ime Jefimija. Pod ovim imenom je poznata kao prva srpska književnica i pjesnikinja, a njeno najpoznatije djelo je "Molitva knezu Lazaru".


U pjesmi "Jefimija" susreću se se vanserijski vokal Spomenke Đokić sa senzibilnom poezijom Mostarca Salkovića, nadahnutim životnom sudbinom i djelom Jefimije, znamenite žene i pjesnikinje.
Muzički obrazac korišten u pjesmi svoje korjene vuče iz slavnog djela klasične muzike, kompozicije "Air" Johana Sebastijana Baha.

Spomenka Đokić Krstić je još 1975. godine napustila bend Lutajuća srca, a zadnjih godina radi kao kao nastavnik muzike u Osnovnoj školi "Sveti Sava" u Nišu. Sa svojim dječijim horom često posjeti i tamošnji Gerontološki centar.

"Tamo uvek najstariji i najmlađi zajedno pevaju. Jedna bakica mi reče - 'Spomenka, vi nam sa ovim lepotanima donosite sunca'", priča Buca...
Podsjetimo se ove divne numere.

Uz staro platno i staro vino
i stara pjesma ide
na drevnoj slici, ženu i ružu
još samo oči pijane vide

ti više nisi ovdje da traješ
i točiš blago sa usana svojih
ti više nikom ništa ne daješ
a nemaš ni kome, jer nema njih.

Jefimija, sama si ti...

Junaci s mačem, brkati i strašni
nježno su ljubili tvoje skute
i dalje nijemo na slici traješ
a rđa jede mačeve ljute

I nisi više ovdje da tiho
mladiću nekom blagoslov ti predaš
i samo s ružom na grudima svojim
nijemo i tužno, neprestano gledaš

Jefimija, sama si ti...

Žikica Simić: Muzika je opasna stvar

Rok entuzijasta i esejista Žikica Simić za MONDO priča o opasnostima i blagodetima slušanja rokenrol muzike.

 

Frenk Zapa je navodno rekao da je "pisanje o muzici isto što i plesanje o arhitekturi", a od pisanja o muzici verovatno je još teže napraviti priču o nekome ko piše upravo o muzici. Međutim, vredi pokušati i to, jer je glavni junak ovog teksta Žikica Simić, autor kultnih radio emisija "Tajanstveni voz" i "Dole na uglu", i pisac sjajne knjige - "Električna zastava".

Banjalučka promocija knjige "Električna zastava" održana je u četvrtak u Staklencu, a to je bio dobar povod za razgovor sa autorom, koji u Ex-Yu muzičkim krugovima već ima neku vrstu kultnog statusa.
Na početku, pitali smo ga kako on sebe doživljava - kao rok esejistu, rok kritičara ili nešto treće.

"Najviše volim da kažem da sam 'rok entuzijasta'- volim tu muziku i volim da je širim dalje i upoznajem ljude sa njom. Nemam neke pretenzije da donosim konačne sudove i nešto proglašavam za dobro ili loše, ali sticajem okolnosti bavim se i time - pravim godišnje liste. Ali one su pre rezultat moje ljubavi nego nekih objektivnih kriterijuma."

Po profesiji zatvorski psiholog, Žikica Simić ceo radni vek proveo je u Centralnom zatvoru u Beogradu, a takvo okruženje moralo je da utiče i na muziku koju sluša.

"Radio sam 30 godina kao psiholog u zatvorskoj bolnici sa narkomanima, alkoholičarima i ubicama, upoznao sam taj svet, taj sirovi materijal iz kojeg talentovani rokeri uspevaju da sublimiraju priču i pretvore ove sudbine u pesme. Međutim, koliko su one lepe u okviru tih rok pesama i zavodljive kad se o njima peva i kad se snimaju filmovi o takvim likovima, toliko su to u stvarnom životu jako teške i neprijatne osobe, koje ipak treba izbegavati. Najbolje je sa njima dolaziti u kontakt kroz pesme ili kroz film."

Da li je slušanje muzike, u osami sobe ili na ulici sa slušalicama na ušima na neki način beg od  stvarnosti, neka vrsta zavisnosti, koja nekad može biti opasna poput alkoholne ili narkomanske zavisnosti?

"Ja sam svojevremeno, razmišljajući o tome i posmatrajući ljude oko sebe koji su na taj način snažno vezani za muziku, zaključio da je to zaista opasna stvar. Video sam da takvi ljudi nemaju 'normalne' živote, da su njihovi životi puni turbulencija koje nisu karakteristične za prosečnog čoveka. Sve te osobe povezivala je neverovatna ljubav prema muzici. Ali, za razliku od drugih zavisnosti - alkoholne ili narkomanske - ona nije toliko štetna u smislu narušavanja zdravlja, gubljenja socijalne kompetencije koja je karakteristična za alkoholičare i narkomane, ili marginalizacije. Ali može da utiče na čoveka da postavi neka pitanja sam sebi i potraži neke odgovore na neka važna životna pitanja u nekom drugom pravcu koji nije uobičajen. U svakom  slučaju - slušanje muzike je opasno, mada, možda je više lepo nego opasno."

Tolstoj u noveli "Krojcerova sonata" kaže da je "muzika nešto strašno", jer slušaoca dovodi u nekakav  tuđi položaj, duhovno raspoloženje kompozitora, ne uzdiže dušu već je - razdražuje. Kako na vas deluje muzika?

"Meni je muzika uvek omogućavala da se odlepim od stvarnosti i uđem u neki svoj svet koji mi je bio jako lep i prijatan. Na primer, dođem sa posla kući umoran i iscrpljen, pa sebi pustim neku kantri ploču. Nekad se desi se da mi to toliko prija, toliko me odvoji od stvarnosti, umora i svakodnevnih briga, da me ubaci u neki potpuno drugi film i totalno me 'izleči'. To je velika moć muzike. Slušam muziku na klasičan način - preko gramofona i CD plejera. Dosta slušam i sa kompjutera, ali ne preko YouTuba. Znači, ušima je slušam, a ne gledam je očima. Najviše volim da pustim neku ploču ili CD, uzmem omot sa tekstovima, zavalim se u fotelju i slušam muziku, čitam tekstove. Tako se potpuno odlepim od stvarnosti i počnem na jedan pravi način da doživljavam to što treba da se doživljava."

Vaši tekstovi su uglavnom o stranim, odnosno britanskim i američkim izvođačima, retko pišete o  domaćim grupama. Koji je razlog?

"Sa jedne strane - uvek sam verovao da je rok muzika nešto što dolazi sa strane, za mene je muzika uvek bila most ka nekim drugim svetovima. Rok muziku oduvek sam povezivao sa određenom mitologijom vezanom za neke druge predele. Danas sam baš pročitao jednu rečenicu poznatog pisca Zorana Živkovića, koji kaže: 'Leteći tanjir nikada neće da sleti u Lajkovac'. Znači, leteći tanjir uvek sleti negde tamo, na neko drugo mesto. Tako je i sa rok muzikom. Ona ne može da dođe iz Lajkovca, već mora iz Memfisa. Takav je poredak stvari. Ja ne želim ni u jednom trenutku da dezavuišem naše lokalne bendove i njihove sjajne pesme i sjajne trenutke koji su oni imali. Postoji ona priča, kako je sredinom 80-ih jugoslovenska rok scena bila treća u svetu, posle američke i engleske. Možda je to stvarno bila istina, ali ja nisam ulazio u to. Znači, ostajem pri tome da leteći tanjir ne može da sleti u Lajkovac."

Na kraju razgovora za MONDO zamolili smo Žikicu Simića da našim čitaocima preporuči nekog dobrog izvođača ili novi album vredan slušanja.

"Preporučio bih dva albuma, koji pripadaju žanru garažnog roka. Jedan je od grupe iz Memfisa - Oblivians, album se zove 'Desperation'. Ovaj bend se posle mnogo godina vratio na scenu i snimio fantastičan album sa pesmama koje traju minut-dva, ali koje su potpuno neverovatne i koje imaju taj garažni energetski protok. Drugi je od detroitskog muzičara Barensa Vitfilda - sjajan album 'Dig Thy Savage Soul'".

Žikica Simić je u svojoj knjizi objavio zbirku tekstova koji su u proteklih 20-ak godina izlazili u listovima "Ritam", "Danas" i "Politika", a koji se uglavnom bave američkim i britanskim r'n'r, kantri i garaž rok izvođačima i bendovima.

Banjalučku promociju "Električne zastave" organizovao još jedan veliki "rok entuzijasta" - Nebojša Ristić, koji je zajedno sa autorom proveo brojne goste kroz mitske predele rokenrol muzike. Za muzičke poslastice uživo, tipa Bob Dilan, Velvet Underground, Nil Jang, Džoni Keš i Violent Femmes bio je zadužen r'n'r dvojac Stana&Jova.

(Siniša Stanić/MONDO)

Momčilo Popadić ili šta je život nego fantazija...

Da li znate ko je autor stihova pjesme "Oprosti mi pape"?

Muziku za ovo remek djelo kako u poetskom, tako i u interpretatorsko-muzičkom smislu, napisao je Zdenko Runjić, pjesmu je sjajno otpjevao Oliver Dragojević, a tekst je napisao Momčilo Popadić, novinar Slobodne Dalmacije i tvorac stihova nekih od najljepših pjesama bivše jugoslovenske pop scene.

Pjesma “Oprosti mi pape” na jednostavan i veličanstven način govori o jednoj od vječitih tema - odnosu sina i oca, od negiranja do prihvatanja...

Popadić je za Dragojevića napisao i "Ča je život vengo fantažija", Jasni Zlokić podario je "Skitnicu", Novim fosilima hitove "Tonka" i  "Košulja plava", a grupi Metak pjesmu "Da mi je biti morski pas".

Momčilo Popadić (Pop ili Pope), pjesnik, esejist, novinar, rođen je 25. marta 1947. godine u gradiću Blato, na ostrvu Korčula. Studirao na Filozofskom fakultetu u Zadru.

Objavio je nekoliko zbirki pjesama, knjigu memoarskih proza "Živit u strpjenstvu ili Momo, zašto se kriviš", dramske tekstove kao i niz reportaža, eseja i zapisa.

Umro je uoči rata 1990, u 43. godini, od raka grla. Svoje zadnje redove napisao je iz postelje u bolnici držeći da "živjeti se ne mora, pisati se mora":

“Živjeti se ne mora, ali se pisati mora. Govorim to kao jedan od stanovnika Guttenbergove galaksije. Pisati u Novini, pisati po papirićima, pisati u bloku, rokovniku, kemijskom olovkom po nadlanici (u žurbi), pisati u bilježnici, pisati, pisati, pisati... Odakle ta zaraza? Da li je to u vezi sa čitanjem? I čitati se mora. O, znam ja dobro koliko ima ljudi koji se ne slažu pa niti se mogu složiti sa mnom. A i zašto bi se složili? Neka pretjerana kritičnost udaljava od pisanja/zapisivanja jer misle da svaka rečenica mora ostati za Povijest.”

Popadić je u Hrvatskoj, vjerovatno zbog "čudnog" imena i prezimena, u ratnim i poratnim godinama  poprilično pao u zaborav, da bi ovih dana, 24 godine nakon smrti u izdanju "Slobodne Dalmacije" bila objavljena knjiga pod naslovom "Svoju zvizdu slidin", svojevrsna novinsko-poetska kompilacija tekstova Momčila Popadića.

Šta je o Momčilu Popadiću rekao njegov drug po peru Boris Dežulović, osvrćući se na događaj sa utakmice Crvena Zvezda - Hajduk iz 1990, na kojoj se Pop pojavio umotan u zastavu Crvene Zvezde, pročitajte ovde:

“Pop - a to zna svatko tko ga je poznavao - bio je prilično blesav tip, uvijek kontra svega, spreman na dišpete i zajebanciju. Posljednja njegova zajebancija, recimo, njegov je grob u Blatu na Korčuli, na kojemu nema njegova imena ni prezimena, ni nikakvog spomena na njega. Jedna od pretposljednjih, pak, bilo je provociranje Torcide sa Zvezdinom zastavom, njegov oblik protesta i zajebavanja, kojega će se bolje razumijeti kad se zna da je Pop, godinama za novine izvještavajući s terena, iza gola, trpio teško razumljiva skandiranja ‘Popadiću, pederu’ i druge uvrede Torcide. Kojoj u to vrijeme, neka se i to zna, na zubu nije bio zbog nacionalnosti, već zbog nekonvencionalnog životnog stila, duge kose i - kako bi se to danas reklo - osebujnog modnog stylinga.” 

Jedna od najljepših pjesama Novih fosila je Popadićeva “Tonka”, koju je posvetio svojoj supruzi. Pjesma je poznata po “misterioznim” stihovima - “Tonka, reci cvrčak, Tonka reci more…” koji na prvi pogled nemaju nikakve veze sa ostatkom pjesme. Ali sve biva mnogo jasnije kada se otkrije podatak da je Tonka u stvarnom životu imala izvjesne poteškoće u izgovaranju slova “r”...

Pogledajte emisiju “8 kat” Hrvatske televizije u kojoj Tonka Čović Popadići lider Novih Fosila Rajko Dujmić pričaju o Popu:

(Siniša Stanić)